OBRANA DOKTORSKOG RADA

Cilj ovog istraživanja bio je odrediti prevalenciju rezistencije virusa ljudske imunodeficijencije tipa 1 (Human immunodeficiency virus type 1, HIV-1) na antiretrovirusne lijekove u liječenih zaraženih osoba primjenom dvije metode (analiza u jednoj vremenskoj točki i metoda kumulativne rezistencije), analizirati učestalost pojave klinički značajnih mutacija povezanih s rezistencijom na antiretrovirusne lijekove, odrediti distribuciju subtipova HIV-a, te na odabranim uzorcima usporediti metodu ˝ultra-deep˝-sekvenciranja (UDS) sa standardnom metodom sekvenciranja. Prevalencija rezistencije HIV-a na lijekove i subtipove HIV-a odredila se analizom dijela regije pol genoma virusa i različitim intepretativnim algoritmima u osoba s virološkim neuspjehom u periodu od 2008. do kraja 2012. Mutacije povezane s rezistencijom HIV-a na antiretrovirusne lijekove detektirane su u 50% uzoraka, od kojih je najzastupljenija M184V (26.7% uzoraka). Rezistencija na nukleozidne inhibitore reverzne transkriptaze dokazana je u 39.5%, na nenukleozidne inhibitore reverzne transkriptaze u 42%, a na inhibitore proteaze u 5.8% uzoraka. Većina ispitanika (71%) bila je zaražena subtipom B HIV-1. Značajna razlika između dviju metoda za procjenu prevalencije rezistencije nije opažena za ispitivanu skupinu. UDS je detektiralo 65 od 85 (77.3%) mutacija koje nisu otkrivene standardnom metodom sekvenciranja. Ovim istraživanjem po prvi se put procijenila prevalencija rezistencije HIV-a na antiretrovirusne lijekove u liječenih bolesnika iz Hrvatske te analizirali obrasci mutacija u uvjetima selektivnog pritiska antiretrovirusnih lijekova. UDS je pokazalo prisutnost mutacija niske prevalencije koje su mogući uzrok neuspjeha terapije bolesnika te pružilo dodatne informacije o genetičkoj raznolikosti virusa.