Senat Sveučilišta u Zagrebu je na svojoj sjednici održanoj 23. svibnja 2017. temeljem prijedloga Fakultetskog vijeća Prirodoslovno-matematičkog fakulteta izabrao prof. dr. sc. Ivicu Piceka u počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Ivica Picek, rođen 8. listopada 1950. godine, diplomirao je na Fizičkom
odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1974.
godine, magistrirao 1977. godine i doktorirao 1980. godine - sve pod
mentorstvom profesora Dubravka Tadića.
Od 1974. je asistent, a od 1983. znanstveni suradnik Odjela teorijske fizike
IRB-a. Od 1992. je redoviti profesor u Zavodu za teorijsku fiziku PMF-a.
Boravio je na postdoktorskom usavršavanju u Niels Bohr Institutu,
Kopenhagen (1981, 1982, 1983.), bio je Alexander von Humboldt
stipendist na Deutches Elektronen-Synchrotron, DESY, Hamburg (1986,
1988.), gostujući profesor na sveučilištima u SAD: Stony Brook, Santa
Barbara, UCLA, Berkeley, SLAC (1990.) Kao gostujući znanstvenik ima
tromjesečne boravke na Theory Division, CERN, Geneva (1990.), na
Sveučilištu u Oslu (2002.) te na Institutu Jožef Stefan u Ljubljani (2006.). U
okviru EU Scientific programa je od 1991. do 1996. boravio po mjesec
dana godišnje na Sveučilištu u Bielefeldu.
Bavi se problemima fizike čestica u okviru ujedinjenih baždarnih teorija
elektro-slabo-jakih međudjelovanja, osobito izučavanjem narušenja
simetrija u fundamentalnim međudjelovanjima, od narušenja prostornoga
pariteta i vremenske mikroobrativosti (CP) do mogućeg narušenja
Lorentzove simetrije. Narušenje CP simetrije je izučavano proračunom
električnog dipolnog momenta neutrona (NEDM) izvedenim na dvije
kvantne petlje u J. O. Eeg and I. Picek, Nucl. Phys. B244 (1984) 77-104 ,
te proračunom miješanja u sustavu neutralnih kaona izvedenim na tri
petlje u J. O. Eeg and I. Picek, Nucl. Phys. B292 (1987) 745-766. Kao
pionirski doprinosi slove oni izvedeni u tzv. slučajnoj dinamici u suradnji s
H. B. Nielsenom: U radu H. B. Nielsen and I. Picek, Lorentz Non-Invariance
, Nucl. Phys. B211 (1983) 269-296 izučena je mogućnost narušenja
Lorentzove simetrije, a u D. L. Bennett, H. B. Nielsen and I. Picek, Phys.
Lett. B208 (1988) 275-280 predviđeno je postojanje baš 3 laka neutrina
prije LEP-ovog mjerenja na CERN-u. Najnoviji radovi posvećeni su
izučavanju male mase aktivnih neutrina, kao najopipljivije evidencije za
postojanje fizike izvan standardnog modela. Novi modeli predloženi i
izučavani u Zagrebu u suradnji s mlađim suradnicima (primjerice I. Picek
and B. Radovčić, Phys. Lett. B 687 (2010) 338) uvode mase neutrina koje
dolaze od novih stupnjeva slobode na skali TeV-a, potencijalno dostupnih
izučavanju na LHC-u. U tzv. skotogeničkoj klasi tih modela, u radijacijskom
generiranju masa neutrina sudjeluje i moguća tamna tvar, relevantna za
brojna astrofizička i kozmološka opažanja (primjerice E. Ma, I. Picek and B.
Radovčić, Phys. Lett. B726 (2013) 744).
Od diplomiranja na dalje I. Picek u kontinuitetu sudjeluje u nastavi na
Fizičkom odsjeku PMF-a. Predavao je kolegije Kvantna mehanika i struktura
materije, Teorijska fizika, Simetrije u fizici i Fizika elementarnih čestica, a
od 2009. Fiziku elementarnih čestica i Fizikalnu kozmologiju na diplomskom
studiju, te Elementarne čestice na doktorskom studiju. Niz godina vodio je
Seminar iz istraživanja s naglaskom na prožimanje fizike čestica i
kozmologije.
Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih projekata, od 2003. godine vodi
projekt trajnog istraživanja, „Elementarne čestice, teorija polja i
kozmologija“. U okviru njega doktorirala je plejada teorijskih fizičara koji
danas oformljuju Zavod za teorijsku fiziku čestica i polja pri Fizičkom
odsjeku PMF-a.
Predloženik je znanstvena istraživanja
prezentirao na tridesetak međunarodnih skupova, među kojima treba
istaknuti XXV ICHEP (International Conference on High Energy Physics)
1990. u Singapuru, XXVII ICHEP 1994. u Glasgowu, XXXV ICHEP 2010. u
Parizu, kao i svjetske neutrinske konferencije: XXth International
Conference Neutrino 2002 u Minhenu i XXVth Neutrino 2012 u Kyotu.
Treba istaknuti i značajan doprinos prijenosu znanja i
odgoju mladih stručnjaka. Docent Branimir Radovčić je kao doktorand kod
prof. Piceka stekao međunarodnu prepoznatljivost koja mu je omogućila
prestižnu trogodišnju Humboldtovu stipendiju na Max-Planck Institutu u
Heidelbergu. Diplomand Vedran Brdar je na temelju
objavljenog zajedničkog rada dobio doktorsku stipendiju na Sveučilištu u
Mainzu. Njegov zadnji diplomand Petar Čuljak nastavio je s
doktorskim studijem na Sveučilištu u Zagrebu i s objavljenim zajedničkim
radom uključen je u realizaciju projekta HRZZ-a kojega na Fizičkom odsjeku
vodi prof. Kumerički (koji je i sam doktorirao kod prof. Piceka i danas vodi
cjelokupni doktorski studij fizike).
Prof. dr. sc. Ivica Picek ima posebne zasluge za napredak Sveučilišta
u području prirodnih znanosti. Od 1996. do 2000. godine sudjeluje u
reorganizaciji, a od 2000. do 2006. godine vodi Sveučilišni
poslijediplomski studij polja fizike, kao prvi na Sveučilištu akreditiran
doktorski studij. Kao njegov voditelj i kao koordinator s hrvatske
strane za Federation arrangement s ICTP-om u Trstu (2005.-2013.)
organizirao je uključivanje studenata smjera elementarnih čestica u
Central European Joint Programme of Doctoral Studies in Theoretical
Physics (Trst, Padova, SISSA, Ljubljana, Beč, Bratislava, Prag,
Budimpešta i Sveučilište u Zagrebu), tako da je svakom studentu
tijekom njegove izobrazbe bilo omogućeno sudjelovanje na više
ljetnih škola, radionica i intenzivnih tečajeva. Na Sveučilištu je bio
član Područnog vijeća prirodoslovlja (2011.-2013.), na fakultetu u
kontinuitetu sve do umirovljenja 2016. član Vijeća PMF-a, na Fizičkom
odsjeku PMF-a zamjenik pročelnika (1995.-1997). te u dva navrata
biran za predstojnika: prvo u Zavodu za teorijsku fiziku (2005.-2007.)
i potom u novoosnovanom Zavodu za teorijsku fiziku čestica i polja
(2013.-2016.).
Publicistička djelatnost prof. Piceka je bogata, a najplodniji dio su
znanstvene publikacije u vodećim svjetskim časopisima. Njegove
publikacije su doživjele velik odjek u međunarodnoj znanstvenoj
zajednici (citirane 1080 puta s h=19 prema bazi Inspire te 790 puta s
h=17 prema Web of Science). Napisao je Fiziku elementarnih čestica
(HINUS, Zagreb, 1997) kao prvi sveučilišni udžbenik iz fizike čestica
na hrvatskom jeziku. Objavio je popularizacijsku knjigu "Elementarne
čestice – iskrenje u svemiru tamne tvari" (Školska knjiga, 1997), kao i
desetke popularizacijskih članaka, posebno one u Matematičkofizičkom
listu koji prate slijed Nobelovih nagrada dodjeljivanih u polju
predloženikovih istraživanja. Njima, kao i sudjelovanjem u Hrvatskom
leksikonu sa stotinjak članaka iz područja fizike čestica, doprinosi
oblikovanju hrvatske stručne terminologije.
Bio je organizator prve međunarodne konferencije iz fizike u
neovisnoj Hrvatskoj (na Brijunima 1994.) te član organizacijskog
odbora prvog (1994.) i drugog (1997.) Znanstvenog sastanaka
Hrvatskog fizikalnog društva, koji su ustanovljeni kao središnji
skupovi koji okupljaju hrvatske fizičare iz cijele Hrvatske, ali i iz
inozemstva.
• Dobitnik je Državne nagrade za znanost u području prirodnih
znanosti 2003. godine „za značajno znanstveno dostignuće
provjere granica standardne teorije proračunima kvantnih
petlji”.
• Dobitnik je nagrade Andrija Mohorovičić Sveučilišta u Zagrebu
za 2015. godinu „za teorijska istraživanja koja povezuju fiziku
neutrina i tamne tvari te za prijenos znanja i odgoj mladih
stručnjaka”.