IN MEMORIAM
Prof. dr. sc. Radovan Pavić (Delnice, 30. 6. 1933. – Zagreb, 4. 5. 2020.). S desetak dana zakašnjenja, zatekla nas je vijest da je 4. svibnja preminuo profesor Radovan Pavić. Diplomirao je na Geografskom odsjeku PMF-a (1957.) te kasnije još i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (1965.). Doktorirao je 1979. na PMF-u s temom Prilozi analizi socijalno-geografske strukture Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske submontane udoline. Radni vijek proveo je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu gdje je predavao političku geografiju i geopolitiku (1963.-1993.). Smatra se utemeljiteljem političke geografije i geopolitike u Hrvatskoj. Bio je pripadnik tzv. Zagrebačke geografske škole za koju su karakteristične regionalnogeografske studije od 1950-ih u ranoj fazi te kasnije 1960-ih, a sam će jednom prilikom reći da je njegova disertacija izdanak te škole. Za one koji ga nisu poznavali, u svrhu orijentacije poslužit će ovi kratki biografski podaci vezani za njegov stručni rad, no za one koji su ga poznavali siguran sam da ga pamte prije svega po njegovoj osobnosti.
Profesor Pavić bio je osebujan i svoj, rječit i duhovit – dvije karakteristike kao potvrda inteligencije. Spretan u izražavanju, gotovo literaran vješto je u komunikaciji i idejama koristio dozu provokacije, inače u stvaralaštvu karakterističnu za umjetnike. To fino, urbano podbadanje dodatno bi smekšao humorom. Kad sam jednom spomenuo da trebam nešto napisati za Horizont o Piranskom zaljevu, a ne Savudrijskoj vali odmah je uzvratio: „Napišite, a ja ću Vas napasti.“ Volio se poigravati simbolikom u datumima pa je predgovor disertacije sastavio prvog dana proljeća 1978., a novi, dopunjeni predgovor njezine ukoričene verzije na Novo ljeto 2010. Jedan primjerak s posvetom i potpisom na glagoljici donio mi je 13. siječnja 2012. baš na „petak 13.“ Bila je to još jedna mala „pavićevska“ provokacija. Tih smo godina intenzivno surađivali u časopisu Geografski horizont, a kada nešto ne bismo uspijevali pronaći, profesor Pavić bi rekao: „Znate što, propala je knjižnica u Aleksandriji pa može i to.“
Talent za likovni izraz dopuštao mu je da koristi karakterističan crtež u znanosti tj. kartografsku metodu. Pomirujući i ovdje umjetnost sa znanošću stekao je prepoznatljivost po svojim vlastoručno crtanim kartama. Pavićeve su karte zapravo izraz sposobnosti sinteze kao i vizualizacije misli, a to je preduvjet da bi se drugima moglo prenositi znanje tj. poučavati. Originalnost je bila vidljiva i u posljednjim radovima u kojima je rasterećen odolijevao citiranju drugih kao diktatu suvremene akademske znanosti.
Davao je cijelog sebe do razine zanesenosti, u tolikoj mjeri da bi sve ostalo palo u treći plan. Znalo ga se viđati kako trčkara s buntom novina pod rukom od Trga preko Zrinjevca prema svom stanu u centru grada u Boškovićevoj 20 vjerojatno nestrpljiv da ih što prije analizira. Na toj je adresi, simbolično smještenoj na pola puta između „politologije“ u Lepušićevoj i „geografije“ na Maurlićevom živio s majkom Terezijom o kojoj se brinuo do njenih poznih godina (99). Popodne su znali provesti u parku Ribnjaku, i dok bi ona prilegla na klupi pokrio bi ju od hladnoće, a sebi iznova priuštio čitanje.
Posljednje javno predavanje održao je 5. studenoga 2012. na popularnoj tribini Hrvatskog geografskog društva „Geografski ponedjeljak“ u zagrebačkom domu geografa na Marulićevom trgu o „geografskim minijaturama ili zemljopisnim sitnopisima“ kao „pokušaj objašnjenja nekih najkraćih definicija da bi se pokušao napraviti neki red i da bi se stvorile neke konvencije u tome“. Bio je svjestan da svaka struka počiva na terminologiji, pa se kroz cijelu karijeru njome bavio. Uvijek je to bila neka vrsta „igre“ koja se odvijala oko riječi, predodžbi, pojma sve do termina.
Tog je dana u okviru svojih geografskih minijatura o riječi zemljopis inzistirao: „To je stara, dobra hrvatska riječ i ne treba ju zapuštati. A pogotovo, sad ću biti grub i prost ako hoćete, a pogotovo ne pod takvim glupim, sad ću se razljutiti, obrazloženjem da je geografija znanost, a zemljopis nije. Razmislite o tome.“ Svjestan prolaznosti, kao da je naslućivao početak kraja: „I sad se postavlja pitanje, zaključak. Da li je ovo važno, sve što govorim. A čujte, ništa nije važno. Ja sam u godinama kad se već više počnemo razgovarati s anđelima, nego s ljudima. I u tom kontekstu ništa nije važno. To nas sve čeka. Ali. Postoji tu taj ali, taj čuveni ali. Ali, sve ovo što sam ovdje rekao je istina. (...) Pa onda znači da bi bilo važno.“
Na kraju izlaganja, a prije rasprave obratio se dijelu auditorija kojeg su činili studenti: „Odma da kažem, mislim ja tu nisam ništa, al da sam ja vaš profesor onda bi odličan dobio onaj ko bi me najbolje kritizirao. Ovo drugo se sve može naštrebati. Al onaj koji bi me najuspješnije i najbolje kritizirao, e taj od Pavića dobiva odličan.“ S dozom sitne provokacije, izazivao bi na misaono pretresanje jer je znao da se u takvim situacijama oblikuju nove ideje.
Profesor Pavić nosio je u sebi radoznalost dječaka, a u stvaralaštvo je unosio emocije – dokaz da je imao i duha i duše po čemu prepoznajemo čovjeka. Samo iz takve nutrine može izaći istinska kreacija. Kako je i sam napisao u predgovoru objavljene disertacije, Gorski kotar mu je uzeo dušu, „ali neka mu: ona tamo ionako pripada“. Iako mu je posljednje počivalište na Miroševcu, doista se nadam da mu je duša spokojna negdje u visinama njegovog Gorskog kotara.
Ivan Zupanc
