Pitanje omjera signala i šuma je izrazito bitno u tehnici NMR-a. Ima mnogo detalja pomoću kojih se može ostvariti povoljno mjerenje, što također znači da ima mnogo prostora za grešku i bitno je paziti da se svaki taj detalj optimizira jer se moguće greške skupo plaćaju. Osim što mjereni signal može biti malen, nedovoljno savjestan pristup pojedinom mjerenju može imati uzrokovati razna izobličenja signala. Bez ulaska u detalje kakve sve greške mogu biti uzrok loših mjerenja, ovdje ću prikazati utjecaj relativno najbenignije posljedice - smanjena amplituda signala. Pod najbenignijim mislim da mjereni signal neće biti "onečišćen" nekim parazitskim signalom koji može uzrokovati krive zaključke, no da bi se dobila izmjerena točka male nepouzdanosti ono će nas koštati mnogo vremena.

Iz statističke fizike nam je poznato da doprinos nasumičnog šuma trne s N1/2 (N je ukupni broj raspodjela). To znači da bi dobili 10 puta bolji omjer signala i šuma, moramo napraviti ukupno 100 akvizicija, tj. 100 puta dulje mjeriti. Da bi se što zornije prikazalo što to točno znači, možemo simulirati neki signal frekvencije 200 kHz i iz njega Fourierovim transformatom izračunati spektar pobuđenja. Ukupna amplituda signala će biti 0.2, a amplituda nasumičnog šuma 1. Dakle, gledajući samo jednu akviziciju signal se neće moći razlučiti. Ponavljajući ga sumirajući s prethodnim, doprinos signala će ostati isti, ali će šum biti ponovno nasumičan. Povećanim brojem akvizicija, dobije se sljedeća ovisnost (plava i crvena boja označavaju realan i imaginaran dio signala):

 

Signal u vremenu Spektar - Fourierov transformat signala
1 akvizicija
10 akvizicija
100 akvizicija
1000 akvizicija
10 000 akvizicija