U radu se opisuje kako u slučaju kristalizacije solî kiseline i baze čije su molekule rigidne i geometrijski nepodudarne (planarni trinitrofloroglucinol i sferični adamantilamin), stehiometrija produkta ovisi o otapalu, točnije o sposobnosti molekula otapala da se uključe u sustav vodikovih veza koje povezuju katione i anione te popune prostor među njima. Za proučavanje izabrane su razmjerno jaka triprotična organska kiselina (trinitrofloroglucinol) i razmjerno jaka organska baza (adamantilamin), koje su otapane u stehiometrijskom omjeru 1:3 u 13 organskih otapala iz kojih je potom kristalizirana sol. Iako bi prema mjerenim vrijednostima pKa uvijek trebala nastajati sol stehiometrije 1:3, ustanovilo se je da stehiometrija varira ovisno o funkcionalnim skupinama te općenito veličini molekula otapala. Ovisno o navedenim karakteristikama, molekule otapala mogu ugrađivanjem u strukturu stabilizirati soli stehiometrije 3:3, 2:5 i 1:2 u čvrstom stanju. Iz otapala čije su molekule geometrijski nepogodne za ugrađivanje u kristalnu strukturu, kristalizira nesolvatirana sol stehiometrije 1:1, usprkos velikom suvišku baze koji zaostaje u otopini.