Zlatko HORVAT: Fenomen marginalnosti kao znanstveno-istraživačka tema u geografiji

Marginalnost je izuzetno kompleksna, ali i dinamična kategorija te se znanstvenici koji se bave istraživanjem tog fenomena slažu da nema jednostavne i univerzalne definicije što je, ili što bi trebalo biti marginalnost. Marginalnost možemo općenito definirati kao kompleksno stanje koje sadrži određene nedostatke koje pojedinci, pojedina područja ili čitave zajednice doživljavaju zbog svoje ranjivosti i nejednakih uvjeta, a koje prouzrokuju, između ostalih, ekološki, etnički, socijalni, ekonomski, kulturološki, politički i geometrijski faktori. Kakav značaj se daje istraživanju ovog pojma govori i činjenica da je Međunarodna geografska unija formirala posebnu komisiju koja se bavi geografskom marginalnošću. Na početku ovog rada ćemo ukratko opisati i dati svoje viđenje fenomena marginalnost kao i pojmove vezane uz marginalnost. U drugom dijelu rada ćemo analitički razmotriti, bazirano na dostupnoj literaturi, nekoliko osnovnih koncepta marginalnosti, a posebna pažnja bit će usmjerena na geografski aspekt marginalnosti. Nakon toga napravit ćemo prikaz i analizu dosadašnjih istraživanja o tome koji su to indikatori pomoću kojih možemo određivati i mjeriti marginalnost. Na kraju rada će se istražiti i analizirati kako se geografsko informacijske (GIS) tehnike i alati za prostorne analize mogu koristiti prilikom identifikacije i analize geografske marginalnosti na određenom području. 

Veni MARINKOVIĆ: Hrvatski otočni prostor — neka znanstvena promišljanja

Analizu i prikaz znanstvenih promišljanja i literature o hrvatskom otočnom prostoru u kontekstu klasterizacije otoka prema razvojnim obilježjima, dostignućima te mogućnostima, provesti će se s obzirom na izdvojena glavna tematska područja koja su najzastupljenija u obrađivanim temama, a važna su za razumijevanje posebnosti istraživanog područja te suvremenih razvojnih procesa na njima. Pri tome će se primijeniti granski pristup, s obzirom na širinu i kompleksnost predmetnog interesa te na zastupljenost različitih znanstvenih područja i disciplina u njihovom proučavanju. Prvu skupinu čine teorijsko-koncepcijski radovi kojima su otoci u središtu znanstvenog interesa (tzv. nisologija i otočni studiji), proizlaze iz geografije, a naglašavaju interdisciplinarnost kao nužan pristup u proučavanju i razumijevanju otočnih prostora kao područja posebnih obilježja te suvremenih razvojnih procesa na njima. Druga skupina temelji se na otočnoj razvojnoj politici, a u najvećoj mjeri sadrži analizu dosadašnjih strateških, razvojnih i zakonodavnih dokumenata otočnih prostora Hrvatske (Nacionalni program razvitka otoka, Zakon o otocima, Programi održivog razvitka otoka te Državni programi razvoja otoka), njihovu provedbu te rezultate istih na recentno razvojno dostignuće pojedinih otoka. Demografski radovi otočnih prostora raspravljaju o najvažnijim suvremenim strukturnim i dinamičkim procesima, obilježjima i problemima na otocima, poput depopulacije, starenja stanovništva, smanjivanja stopa nataliteta, prirodnom padu stanovništva, migracijama itd. Poseban aspekt u radovima posvećen je uzrocima navedenih procesa, dok se tek u pojedinim razmatraju mogućnosti i modeli revitalizacije stanovništva kao najvažnijeg čimbenika svih razvojnih procesa i planova. U radovima o ekonomiji otoka zastupljene su uglavnom analize specifičnosti ekonomske osnove i gospodarske strukture otoka, kao i faktori razvoja pojedinih privrednih grana, s naglaskom na poljoprivredu i ribarstvo kao najvažnije tradicionalne gospodarske djelatnosti na otocima te turizam kao najvažniju suvremenu privrednu granu na otocima. Na kraju, unutar posebne skupine izdvojeni su radovi o socio-ekonomskim procesima i pojavama te transformaciji otočnog prostora uslijed istih, poput litoralizacije, vikendaštva i sekundarnog stanovanja, depopulacije i deruralizacije, tercijarizacije, itd., a koji utječu na suvremeno otočno razvojno dostignuće.

Massimo SAPAČ: Primjena demogeografije u analizi i planiranju prostornog razvoja

Na I. internoj konferenciji za doktorande u sklopu doktorskog studija geografije: prostor, regija, okoliš i pejzaž, bit će prikazan pregled i analiza dosadašnjih istraživanja koja imaju sličnu tematiku s predloženom temom doktorskog rada. Razmotrit će se položaj demogeografije, prezentirat će se stanje demogeografskih istraživanja na svjetskoj razini, kao i njihova teorijska i praktična primjena u sklopu prostornog planiranja. Prikazat će se glavni trendovi u tim istraživanjima i istaknuti će se dodirne točke s predloženim istraživanjem u doktorskom radu. Zbog specifičnosti i prostornog obuhvata promatranog prostora istraživanja - Istarske županije, fokus rada i prezentacije bit će stavljen na radove znanstvenika, istraživača i ostalih stručnjaka koji su se u svojim dosadašnjim istraživanjima bavili proučavanjem istarskog stanovništva i prostora. Budući da takve radove i istraživanja karakterizira datiranost, jednodimenzionalnost i nedostatak primjenjivosti, istaknuti će se potreba za novim pristupom u istraživanju istarskog prostora i stanovništva, te će se predstaviti potencijalna korist integriranja demogeografije i prostornog planiranja u analizi i upravljanju prostornog razvoja na području Istarske županije.

Robert SLUNJSKI: Istraživanje povezanosti kulturne baštine i turizma

Kulturna baština je ukupnost materijalne i duhovne produkcije pojedinaca ili skupina koju su nam u nasljeđe ostavili preci, a koju je važno očuvati za buduće generacije. Sve do prije 20-ak godina ona je bila promatrana kao statična vrijednost o kojoj se govorilo prvenstveno u kontekstu konzervacije. Tek u novije doba, koncem 20. stoljeća, javlja se literatura koja kulturna dobra tretira u dinamičnom odnosu s turizmom (Leask, 2001; Timothy i Boyd, 2003; Smith, 2006), a koja je vjerojatno bila potaknuta UNESCO-vim nastojanjima devedesetih godina prošlog stoljeća da se baština usmjeri prema turističkoj valorizaciji jer turistička valorizacija pomaže njenoj očuvanosti i uključivanju u gospodarski razvoj zajednice. Nakon uvođenja ovog koncepta javljaju se autori (Fowler, 1992; Richards, 1996; Boniface, 2001) koji se bave istraživanjem odnosa kulture i turizma. Proučavanje kulturne baštine u kontekstu turizma novijeg je datuma u Hrvatskoj, jednako kao i pojava kulturnog turizma koji je posljednjih desetljeća postao globalni fenomen. U Republici Hrvatskoj ne postoji velik broj znanstvenih radova koji se bave proučavanjem kulturne baštine u okviru turističke djelatnosti, a što je prvenstveno posljedica činjenice da je ovo područje istraživanja relativno novo. Najznačajniji autori koji se bave ovom temom su: Kušen (2002) istražuje turističku atrakcijsku osnovu; Vrtiprah (2006) analizira kulturne resurse kao činitelje turističke ponude; Antolović (2009) razmatra menadžment u kulturi te Jelinčić (2010) analizira kulturna dobra kroz turističku djelatnost. Značajan doprinos geografskim istraživanjima vrednovanja kulturne baštine dao je i Zupanc (2010) u svojoj doktorskoj disertaciji. Za područje Međimurja postoji samo jedan znanstveni rad koji analizira kulturnu baštinu u turističkom okruženju (Marković i Fuerst-Bjeliš 2015), no postoji više radova koji istražuju neke elemente kulturne baštine (Horvat 1956; Feletar 1981) ili neke oblike turizma - ruralni turizam Mesarić (2008).