Pristupačnost
16. svibnja 2025.
Strukovne udruge
Hrvoje Tkalčić sveučilišni je profesor na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri (Australian National University) koji se bavi seizmologijom i matematičkom geofizikom. Diplomirao je fiziku – geofiziku na Geofizičkom odsjeku PMF-a, doktorirao na Sveučilištu u Kaliforniji u Berkeleyju. Iako već gotovo dva desetljeća živi i radi u Australiji, posebno je ušao u živote hrvatske javnosti tijekom potresa u ožujku 2020. godine. Tada je svojim tekstovima na društvenim mrežama pružio javnosti smireno objašnjenje seizmoloških pojava, što je kasnije pretočeno u knjigu Potresi – divovi koji se ponekad bude, djelo koje približava seizmologiju široj publici. Iako je i popularizator znanosti, Hrvoje Tkalčić je profesionalno prvenstveno vrhunski (i svjetski priznati) znanstvenik i nastavnik u području seizmologije koji se dotakao važnih neodgovorenih pitanja i na neka od njih pronašao odgovore. Osim što je na PMF-u nekad studirao, s PMF-om je ostao povezan i kasnije suradnjom sa seizmolozima koji na njemu danas rade. Povod ovom intervjuu je dodjela počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu na prijedlog PMF-a (posebno Geofizičkog odsjeka) koja će se Hrvoju Tkalčiću svečano dodijeliti u ponedjeljak 2. prosinca 2024. godine u zgradi Rektorata Sveučilišta u Zagrebu u Novom Zagrebu. Iako ste imali prilike pročitati mnoge njegove intervjue u hrvatskim medijima, možda u Hrvojevim odgovorima na pitanja Ive Dasović pronađete još ponešto što vas može informirati, dojmiti ili inspirirati!
ID: Hrvoje, što ti znači ovo priznanje?
HT: Lijep je osjećaj biti jedan od počasnih doktora Sveučilišta u Zagrebu te posebno, prvi geofizičar među počasnim doktorima koji su svojim radom pridonijeli napretku Sveučilišta, hrvatskoj znanosti i kulturi. Ovo priznanje dolazi od moje alme mater i potvrda je moje veze s domovinom koja nikada nije prestala. Također, ono je svojevrsno priznanje i za hrvatsku školu geofizike. Doživljavam ga vrlo pozitivno i ohrabrujuće s profesionalne i emotivno s privatne strane.
Ako mi dopustiš da malo proširim odgovor, smatram da priznanja imaju pozitivan i motivirajući utjecaj na svakog od nas, bili znanstvenici ili nešto drugo, ali nagrade sigurno ne smiju postati svrhom našega djelovanja. Ima pregršt drugih lijepih aspekata bavljenja akademskim znanstvenim radom, a moglo bi se reći da je i samo bavljenje znanošću svojevrsna nagrada. Da zaključim, ako priznanja dođu, dobrodošla su, a ako ne, svijet neće zbog toga stati.
ID: Unazad nekoliko godina radiš na vrlo zanimljivim i atraktivnim, ali i raznolikim temama u seizmologiji – od Zemljine unutarnje jezgre do unutarnje građe Marsa, i u tome si vrlo uspješan. Kako, kad i gdje dobivaš ideje za svoja istraživanja?
HT: Mi smo još uvijek u eri otkrića; imamo puno neodgovorenih pitanja o dubokoj unutrašnjosti Zemlje i drugih planeta. Npr. mnoga fizikalna svojstva Zemljine unutarnje jezgre, uključujući temperaturu, viskoznost, kristalografsku strukturu željeza, anizotropiju i geološko vrijeme formiranja (solidifikacije), imaju neke od najvećih neodređenosti ne samo u geofizici nego u znanosti uopće. U svom istraživanju pokušavam se baviti upravo tim, neodgovorenim pitanjima. To je izazov i možda zahtijeva više rizika, strpljenja i truda od bavljenja nekim drugim temama, ali je zato i odjek veći kada se ostvare prodorni rezultati, a sam rad na tim problemima je izvor nepresušne inspiracije i motivacije. Odgovoriti na samo jedno od tih pitanja predstavlja veliku satisfakciju i rekao bih, san je svakog znanstvenika.
ID: Imaš li neku neostvarenu želju po znanstvenom pitanju, neko pitanje koje te posebno kopka, a još nisi stigao u njega „zagrebati“?
HT: Pa kopka me puno toga (ha ha)! Volio bih biti u mogućnosti svojim znanstvenim radom na području globalne i planetarne seizmologije doprinijeti boljem razumijevanju unutrašnje građe i dinamike Zemlje, drugih terestričkih planeta te malih zaleđenih satelita divovskih planeta u zamrznutom predvorju Sunčeva sustava. Npr. znamo da Mars ima jezgru, ali njeni detalji su nam potpuno nepoznati. Je li ona tekuća i u svojoj utrobi skriva i krutu unutarnju jezgru, te zbog čega se točno, a vjerojatno vezano uz građu jezgre, magnetsko polje Marsa ugasilo? Ili npr., krije li se na Europi ispod zamrznutog ledenog sloja ocean i koliko je dubok? Srećom, živimo u eri istraživačkih misija i taj san i nije toliko nestvaran.
ID: Koliko je važno za uspješnost u znanosti imati veliki istraživački tim? Kako izgleda tvoj istraživački tim? Pretpostavljam da imaš nekoliko mlađih ljudi, doktoranda i poslijedoktoranda, s kojima usko surađuješ i koje vodiš/usmjeravaš. I što bi bile odlike dobrog mentora – što ti se čini najvažnijim, ključnim?
HT: Rekao bih da treba imati kritičnu masu doktoranada, poslijedoktoranada i gostujućih znanstvenika da bi se održao kontinuitet u određenom području i omogućila fleksibilnost i agilnost istraživanja različitih aktualnih problema. Veći istraživački tim pruža više mogućnosti ali donosi i više odgovornosti. No prijelomna otkrića nisu nužno povezana s veličinom istraživačkog tima ili sa znanstvenim projektima koji su financirani od države ili iz nekog drugog izvora.
Što se odlika mentorstva tiče, mislim da je ključno znati prepoznati vrline (i mane) budućeg znanstvenika i iz njih znati izvući maksimum. Svoje mlađe kolege tretiram kao znanstvenike u nastajanju i kao partnere u zajedničkom nastojanju da proniknemo u prirodu stvari. Moglo bi se reći da prosječan mentor samo gleda, dobar mentor gleda i vidi, a izvanredan mentor vidi i ono što drugi ne vide.
ID: Mnogi naši nekadašnji studenti otisnuli su se u svijet i tamo ostvarili uspješne karijere, no nisu se previše osvrtali nazad. Kako to da si ti odlučio ipak održati vezu sa svojim faksom i to kroz konkretne suradnje? Tu je ponajprije suradnja s Josipom Stipčevićem, koji je u dva navrata (dulje) boravio kod tebe na ANU Canberri, Marijanom Herakom te s Marijom Mustać Brčić koja je kod tebe doktorirala a onda se vratila u Hrvatsku. Sudjeluješ i u nekim našim administrativnim aktivnostima. Vidiš li se u suradnji i dalje ili su nam teme kojima se bavimo isuviše različite?
HT: Naravno da se vidim i u budućoj suradnji. Prvenstveno tu mislim na istraživanje strukture Zemlje i potresa u našem dijelu Europe, ali i na druge interesantne teme. Npr. momentalno s mojim doktorandom i poslijedoktorandom radimo na karakterizaciji izvora potresa kod Zagreba i Petrinje iz 2020. godine te nekoliko potresa u Jadranskom moru. To su teme koje su nam svima interesantne a suradnja ima puno smisla. Mi smo razvili dosta inovativnih metoda za analizu podataka i rigorozni tretman neodređenosti u eksperimentalnim podacima i teoriji, a kolege Herak, Stipčević, Mustać Brčić, ti i drugi seizmolozi imate puno komplementarnog „lokalnog“ znanja o tim potresima i strukturi Zemlje ispod jugoistočne Europe, što je ključno za kvalitetnu suradnju.
ID: Vrlo često u medijima naglašavaš da si na našem studiju dobio vrlo dobru osnovu i znanje koje ti je omogućilo dobar početak znanstvene karijere na doktoratu na Berkeleyu. Sad kad gledaš unazad, sa znanstvenim i nastavnim iskustvom koje si stekao, koje bi bile neke prednosti našeg studija (koji se ipak nešto do danas promijenio, no koncept nije bitno) u odnosu na one koje si ti vidio? S druge strane, što ti se najviše sviđa u sustavima koje si iskusio, ili u njima sudjelovao, u SAD-u i sad već godinama u Australiji?
HT: Ovdje (u Australiji) mi se najviše sviđa to što su mladi ljudi izloženi znanstvenim projektima od početka dodiplomskog studija i još ranije, u srednjoj školi. Npr. moj sin je u srednjoj školi bio u mogućnosti sudjelovati u znanstvenim projektima iz područja astronomije i dobiti vrijeme na velikom teleskopu ovdašnjeg astronomskog opservatorija. Dovoljno je imati jednog entuzijasta među profesorima u srednjoj školi da se zainteresirani učenici povežu s aktivnim znanstvenicima pa da se takav jedan program realizira. Ta praktična strana kompenzira neke nedostatke u nastavi, prvenstveno tu mislim da dubinu znanja kojeg dobiju studenti prirodnih znanosti u Hrvatskoj, ali ne nužno i ovdje ili u Americi. Naravno, ne govorim ovdje samo o stjecanju fundamentalnog znanja kroz praksu, nego i o suptilnijim sposobnostima vođenja istraživačkog projekta, komunikaciji s aktivnim znanstvenicima, vještini pisanja izvještaja i planiranja vremena, statističkoj obradi eksperimentalnih podataka, prezentiranju rezultata i mnogim drugim. Svaki obrazovni sustav ima prednosti i nedostataka, a kad si u mogućnosti kombinirati te prednosti, na dobitku si. Tako gledam na svoj put iz Hrvatske, preko Kalifornije do Australije.
ID: Objavio si dvije knjige: jednu stručnu o Zemljinoj jezgri na engleskom jeziku i jednu popularnu o seizmologiji, odnosno potresima, s jednim osobnim pogledom na hrvatskom jeziku. I "hrpu" znanstvenih članaka, naravno. Tu su i brojne objave na društvenim mrežama u formi bloga, rekla bih. Je li pisanje nešto što te veseli, možda opušta? I kako si se odlučio za takav vid popularizacije znanosti?
HT: Da, pisanje me jako veseli i stimulira. Pišem jako puno, od znanstvenih radova do prijedloga projekata, što su, kao što znaš i sama, dvije suštinski vrlo različite stvari. Pišem na dnevnoj osnovi pisma preporuke, odgovore novinarima, na desetine e-mailova dnevno, obrazloženja, mišljenja, itd. Pišem popularno znanstvene članke svaki puta nakon što objavimo stručni rad. U vremenu u kojem živimo, to se samo po sebi nameće kao potreba, ali kroz to nastojim motivirati svoje studente da slijede moj primjer.
Otkrio sam želju, zapravo strast za pisanjem popularno-znanstvenih tekstova koja se pritajila na dugo vremena, a izronila je na površinu upravo nakon hrvatskih potresa iz 2020. godine. Za vrijeme tih i naknadnih potresa počeo sam pisati o fenomenu potresa, valova i osjeta, a nakon izrazito pozitivnih povratnih informacija na društvenim mrežama, to se proširilo na pisanje o našem životnom pozivu geofizičara, crticama iz povijesti znanosti, te najvećim otkrićima. Kada sam na poticaj mnogih prijatelja i pratioca na FB-u te tekstove počeo pretvarati u poglavlja knjige, otkrio sam veliko zadovoljstvo pišući, i mogu reći da sam se našao u tome. Netko se u drugoj polovici ili zadnjoj trećini svog znanstvenog puta veseli administrativnim pozicijama no meni je draže i važnije pisanje i prenošenje znanja.
ID: Što ti se najviše sviđa u tvom poslu znanstvenika i nastavnika?
HT: Veliki poklon je kad doživiš da su tvoji studenti i doktorandi stasali u zrele znanstvenike, raširili krila i vinuli se u svijet nakon doktorata. Nema veće satisfakcije i radosti od te. Tu je svakako i intelektualna sloboda koja podrazumijeva biranje znanstvenih projekata kojima ću se baviti i život u okruženju sveučilišta i izvanrednih mladih ljudi. Ne zaostaju niti putovanja i ekspedicije na egzotična mjesta.
Na koncu, možda i najveća satisfakcija je doći do znanstvenog otkrića, doživjeti trenutak kad te prožme onaj uzvišeni osjećaj i neopisiva radost da si prvi koji je dokučio nešto što je do tada bila zagonetka ili potpuna nepoznanica.
ID: Danas imaš mnogo institucijskih zaduženja što dolazi s napredovanjem i iskustvom, uz ona osnovne aktivnosti kao što su vlastita istraživanja, održavanje nastave, mentoriranje doktoranada i usmjeravanje poslijedoktoranada. Kad to stigneš? Što najviše "pati"? Kako se Hrvoje Tkalčić opušta?
HT: Opuštam se uz obitelj i poneku večeru s prijateljima ili svojim istraživačkim timom. Canberra je mirno mjesto, tako da je svaki povratak s prekooceanskog putovanja pravo opuštanje. Imamo stalno nekih epizoda sa životinjama koje se su praktički udomaćile u rezidencijskim četvrtima Canberre. Oposumi, klokani, gušteri, kakadui, i razne druge životinje žive praktički u simbiozi s mještanima. Istina, nemam puno vremena za neki hobi osim odlazaka na koncerte, opere ili sportske događaje (Sydney Opera je oko 3 sata vožnje od mene, a Australian Open u Melbournu oko 7 sati), obilazaka umjetničkih izložbi, te povremenog sudjelovanja u aktivnostima Kluba vina i hrane.
Kada sam živio u Kaliforniji, bio sam član Mikološkog društva San Francisca. Nedostaju mi šetnje šumama visokih borova i sekvoja uz kalifornijsku obalu i planinski lanac Sierra Nevade, gdje sam često skupljao gljive u vrijeme svojih kalifornijskih dana. I ovdje povremeno odem skupljati gljive, ali izbor je zbog klime i tla mizeran u odnosu na Europu ili Sjevernu Ameriku.
Nemam ovih dana puno vremena za čitanje, i nekako si mislim, bolje onda da se fokusiram na pisanje ako već moram birati, a nadoknadit ću čitanje kad se izgustiram s pisanjem.
ID: Danas sve manje mladi ljudi odlučuje za karijeru u (prirodnim) znanostima i inženjerstvu. I mi na našem studiju primjećujemo sve manje interesa. Opada i interes za karijeru u znanosti. Što bi ti rekao nekom mladom čovjeku, maturantu ili već studentu, zašto bi trebao razmisliti o karijeri u geofizici, ili konkretno seizmologiji, ili čak u znanosti?
To je kompleksno, a u isto vrijeme i jednostavno pitanje. Kod ovog problema (pada interesa za znanost) očigledno je zbog čega je popularizacija znanosti važna, te zbog čega je mladim ljudima neophodno omogućiti sudjelovanje na znanstvenim projektima u vrlo ranom razdoblju njihova obrazovnog puta (prve dvije godine srednje škole) kad još nisu formirali konačnu sliku o tome čime bi se u životu htjeli baviti. Geofizika je predivna znanost za 21. stoljeće. Imamo sreću i privilegiju proživljavati novu generaciju svemirskih misija. Sve što smo naučili o našem planetu, sada ćemo primjenjivati na druga tijela Sunčeva sustava. Seizmologija nije više ono što je nekad bila; sada se koriste kontinuirani zapisi gibanja tla za osvjetljavanje unutrašnjosti Zemlje, znači, ne nužno samo potresi kao izvori seizmičkog valnog polja, nego i drugi prirodni fenomeni. Npr. na pragu smo toga da slike unutrašnjosti Zemlje možemo dobiti koristeći izvore valova kao što olujne ćelije, antropogena aktivnost (koncerti ili utakmice) ili migracije kitova. Sve više je nacionalnih svemirskih agencija s konkretnim planovima i ulaganjima u interdisciplinarne i multidisciplinarne znanstvene timove. U fazi smo otkrića našeg Sunčeva sustava, što predstavlja izazov i fenomenalnu priliku za buduće karijere i životne pozive.
