Istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta u Zagrebu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, u suradnji s kolegama iz Švicarske i Japana, otkriva kako su evolucijski pritisci povezani s brzinom rasta bakterija oblikovali mehanizme prepoznavanja tRNA.
Translacija je jedan od ključnih procesa u stanici, tijekom kojeg se sintetiziraju molekule proteina neophodne za funkcioniranje stanice i cijelog organizma. U tom procesu osobito važnu ulogu imaju aminoacil-tRNA-sintetaze – enzimi koji povezuju aminokiseline s odgovarajućim molekulama tRNA i tako omogućuju prevođenje genetičke informacije u aminokiselinski slijed proteina na ribosomu. Kako bi osigurale točnost i učinkovitost sinteze proteina, ove su molekule tijekom evolucije razvile složene trodimenzionalne strukture i precizne mehanizme prepoznavanja aminokiselina i tRNA.
Kako su se ti mehanizmi mijenjali tijekom evolucije i koji su evolucijski pritisci potaknuli njihove promjene istraživali su Ita Gruić Sovulj i njezini suradnici Petra Modrušan, Alojzije Brkić i Igor Živković sa Sveučilišta u Zagrebu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, u suradnji s istraživačkom grupom Nenada Bana s ETH Zürich i grupom Liama M. Longa s Earth-Life Science Institute, Tokyo Institute of Science.
Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Nature Communications (2026), u radu pod naslovom "C-terminal evolutionary remodelling of isoleucyl-tRNA synthetases is a prokaryote-specific strategy for tuning aminoacylation rate". Autori rada su P. Modrušan, A. Brkić, A. L. Butteli, M. Leibundgut, I. Živković, N. Ban, L. M. Longo i I. Gruić-Sovulj. Rad je dostupan na poveznici: https://doi.org/10.1038/s41467-026-78241-1.
Koristeći izoleucil-tRNA-sintetazu kao modelni enzim, istraživači su otkrili zašto je kod nekih bakterija tijekom evolucije složeni mehanizam prepoznavanja tRNA zamijenjen jednostavnijim. Izvorna, evolucijski ancestralna arhitektura enzima uključivala je dvije domene koje sudjeluju u prepoznavanju različitih dijelova tRNA: jednu koja prepoznaje D-omču i drugu koja prepoznaje antikodon. Kod brzorastućih bakterija takva je arhitektura pojednostavljena, pa prepoznavanje tRNA ovisi prvenstveno o vezanju antikodona.
Kinetičke analize, provedene u uvjetima ustaljenog stanja i tijekom jednog katalitičkog obrta, pokazale su da takvo pojednostavljenje može ubrzati nastanak aminoacilirane tRNA, odnosno ključni korak u pripremi tRNA za sintezu proteina. Rezultati tako podupiru pretpostavku da je potreba za bržom translacijom, osobito kod brzorastućih bakterija, bila važan evolucijski pritisak koji je potaknuo preoblikovanje mehanizma prepoznavanja tRNA. Međutim, istraživanje je pokazalo i da jednostavnija arhitektura može imati svoju cijenu – blago smanjenje točnosti procesa.
„Biosinteza proteina mora biti brza i točna. Brzina je presudna kako bi se sinteza proteina odvijala u vremenskom okviru potrebnom za život, dok pogreške mogu smanjiti vitalnost organizma. Naše istraživanje rasvijetlilo je elegantan mehanizam kojim aminoacil-tRNA-sintetaze mogu povećati brzinu vlastitog djelovanja uz blago smanjenje točnosti. Otkriven kod brzorastućih bakterija, taj mehanizam pokazuje kako evolucijski kompromisi omogućuju prilagodbu temeljnog staničnog procesa različitim životnim uvjetima”, istaknula je prof. dr. sc. Ita Gruić Sovulj sa zagrebačkog PMF-a.
Strukturne i filogenetske analize dodatno su pokazale da pomoćne domene koje sudjeluju u vezanju tRNA mogu nestajati tijekom evolucije. No, jednom kada preuzmu važnu ulogu u pravilnom pozicioniranju tRNA za katalizu, postaju neophodne za funkciju enzima.
„Rad na ovom istraživanju bio je istovremeno izazovan i uzbudljiv, a posebno me veseli što su se sav trud, brojni pokušaji i zajedničke ideje na kraju spojili u ovako vrijednu znanstvenu priču”, poručila je Petra Modrušan, doktorandica na PMF-u i prva autorica na radu.
Ovo istraživanje pokazuje kako evolucija usklađuje brzinu i točnost sinteze proteina s fiziološkim potrebama stanice. Pojednostavljenje molekularnog mehanizma prepoznavanja tRNA može omogućiti bržu translaciju, ali istodobno utjecati na njezinu preciznost. Time se otkriva kako evolucijske promjene u strukturi enzima mogu izravno oblikovati učinkovitost jednog od najvažnijih procesa u živim stanicama.
Istraživanje je financirano u okviru bilateralnog projekta Hrvatske zaklade za znanost i Švicarske nacionalne zaklade za znanost, uz doprinos fondacije Human Frontier Science Program.