Slaven Barišić (1942.-2015.)

Slaven Barišić, učitelj i prijatelj

Istraživački put profesora i akademika Slavena Barišića započeo je 1965. godine, kada je zahvaljujući kratkotrajnoj stipendiji, nakon izvrsno dovršenog studija i odsluženja vojnog roka, došao na Laboratoire de Physique des Solides u Orsayu, Francuska, da bi u samo nekoliko mjeseci, savladavajući u dobroj mjeri nepoznati jezik i prolazeći kroz vrlo rigoroznu i eliminatornu seriju ispita, pokazao kako ispunjava uvjete za uključivanje u jednu od tada vodećih svjetskih teorijskih skupina, izravno povezanu s nizom izvrsnih eksperimentalnih laboratorija na Université Paris-XI i Centre National de la Recherche Scientifique. 

Sam taj opstanak je bio, ne samo njegov prvi veliki uspjeh, nego i prilika biti aktivnim sudionikom u neposrednoj suradničkoj blizini već potvrđenih briljantnih imena s istraživačkim prodorima u globalnom pokretanju tema koje će obilježiti razdoblje od sljedećih nekoliko desetljeća razvoja fizike kondenzirane materije i uz nju vezanih mnogih danas aktualnih tehnologija. Niz novih porodica materijala reducirane dimenzionalnosti sa sve složenijim kemijskim sastavima kao prethodnice onoga što će tridesetak godina kasnije postati poznato kao nanomaterijali, postupni ulazak u istraživanja na organskim vodičima i supravodičima, otvaranje velikog područja sustava s jakim korelacijama popraćenih kompeticijom na prvi pogled inkompatibilnih uređenja, intenzivno traganje za supravodičima visokih kritičnih temperatura (koje je dvadesetak godina kasnije doživjelo erupciju), i suočavanje s novim, do tada jedva poznatim vrstama uređenja s modulacijama gustoće naboja i spina, sve je to označavalo zadnja desetljeća prošlog tisućljeća. Bilo je to uzbudljivo i neočekivano susretanje do tada međusobno udaljenih koncepata, puno zahtjevnijih od onih s kojima se početnik s ruba Europe do tada mogao susresti.  

Ipak, u vrlo kratkom vremenu, već od 1967., Slaven Barišić javlja se kao koautor s najjačim imenima francuske teorijske fizike, uključujući i vodeću pokretačku ličnost Jacquesa Friedela te budućeg nositelja Nobelove nagrade Pierre Gilles De Gennesa. Njegovi prvi radovi bave se temama koje nisu bile usputne već su udarale temelje budućim načinima razmišljanja i formalizmima za jako vezana mnoštva čestica te njihova strukturna, transportna, magnetska i termodinamička svojstva. Takve su bile i njegove dvije disertacije iz 1968. i 1971. godine, nezaobilazne za mnoge mlade znanstvenike u njihovim kasnijim početnim ulascima i razradama koncepata i metodologije pristupa čvrste veze u kvantnim elektronskim tekućinama. 

Nakon druge disertacije Slaven Barišić imao je pred sobom široki raspon odgovora na pitanje koje svakom istraživaču u pravilu određuje ostatak karijere: što, kako, i posebno gdje, dalje? Ostati u Francuskoj, otići preko Atlantika, … sve je bilo dostupno. To je međutim bio trenutak, kao i brojni drugi kasniji, u kojem se vidjelo kako je u njemu duboko usađena odgovornost izravno povezana s njegovom znanstvenom uspješnošću. 
Kada je 1965. dobio skromnu polaznu stipendiju, zapravo malu priliku da se održi u žestokoj francuskoj konkurenciji, bio je to mali kamenčić u velikom mozaiku pripremnih koraka akademika Mladena Paića i suradnika za pokretanje ambiciozne nove etape u razvoju hrvatske znanosti, otvaranju sveučilišnog Instituta za fiziku čija je gradnja tada uzela maha, i u kojem su od novih mladih ljudi očekivao pionirski posao postupnog uključivanja Hrvatske u međunarodno relevantna istraživanja unutar niza znanosti o materijalima. 

Otvaranje Instituta za fiziku Sveučilišta koincidiralo je s Barišićevim znanstvenim sazrijevanjem, jedno i drugo odvijalo se pak u godinama velikog nacionalnog zanosa i probuđenog jačanja vjere u sebe i svoje sposobnosti posvuda, u akademskoj zajednici posebno. Političke turbulencije i traumatičnosti totalitarističkog protuudara krajem 1971. tu vjeru nisu više mogli obeshrabriti. Jedra su već bila razapeta, spremna za nove vjetrove. Slaven Barišić vraća se definitivno u Hrvatsku pri kraju 1971. Već sljedeće godine mala istraživačka skupina koju je okupio objavljuje prve radove te nastavlja stasati i jačati u godinama koje slijede. Sve više hrvatskih teorijskih i eksperimentalnih istraživača ulazi na raznorodne načine na međunarodnu scenu, tako da se zagrebačka istraživačka zajednica u fizici kondenzirane materije u osamdesetim godinama prošlog stoljeća često prepoznavala kao jedan od rijetkih znanstvenih svjetionika izvan demokratske Europe, i kao inicijator velikih okupljanja vodećih istraživača s Istoka i Zapada, tada razdvojenih visokim ideološkim i političkim barijerama. 

Puno godina kasnije, prilikom obilježavanja sedamdesete godine njegova života 2012. godine, mnogi od nas sa svih strana svijeta, s bremenima naših uspjeha i neuspjeha nakupljenih u četrdesetak godina, osjetili smo ponos i dragost što smo u svemu tome sudjelovali, i što je Slaven Barišić, kao jedan od nas, prolazeći i sam kroz mnoge uspjehe i poteškoće, bio svima nama pokretač i onaj koji nas je uvijek nanovo okupljao. I smrt Jacquesa Friedela dvije godine kasnije, istinskog nestora svih nas kako je Slaven uvijek ponavljao, još jedanput nas je, oslobođene od svakodnevnice, podsjetio na tu povijest kojoj je svatko ponešto pridonio, i koju su naročito obilježile godinama jačane francusko-hrvatske spone. Ne bi ih bilo da 1971. jedan mladi post-doktorand s tek osnovanom malom obitelji nije, vraćajući se u domovinu, odlučio izboriti se ostati jak i prisutan u velikom svijetu. 

Te 2014. godine Slaven Barišić, je hrabro i vedro vodio još jednu bitku, bitku za svoje zdravlje. Nitko nije ni pomišljao da je posljednja. Osjećam kako dijelim dojam mnogih kada se usuđujem dodati kako takvoj pomisli nije ni moglo biti mjesta. I dalje smo pred sobom imali snagu čovjeka s hrabrim srcem i s obje noge čvrsto na zemlji, čovjeka koji već pedeset godina nije prestajao ići iz bitke u bitku. 

Bitaka je doista bilo nebrojeno. Uspostava modernih, svjetski relevantnih sadržaja na svim razinama studija fizike na našem fakultetu na kojima je godinama radio ustrajno i bez prestanka. Čvrsta, uporna i neprestana borba za čuvanje, ponekad i spašavanje, najboljih tradicija hrvatskih škola, posebno gimnazija, naročito kasnih osamdesetih, u još jednom od onih trenutaka u povijesti hrvatskog školstva u kojem se neiskustvo i nekompetentnost ne smatraju preprekama za pokretanje i nametanje reformi. O toj se temi nikada, sve do posljednjih razgovora koji su još uvijek u živom sjećanju, nije razgovaralo ovlaš, usputno i bez poznavanja najnovijih izvora sa svih strana svijeta. Jednako tako neupitno i ustrajno inzistiranje na poštivanju i priznavanju svjetskih kriterija uspješnosti, i nepriznavanju bilo kakvih surogata takvim kriterijima, polazeći od fizike i našeg odsjeka, preko našeg fakulteta i našeg sveučilišta na mjestima dekana i prorektora, pa sve do Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje kojeg je pokrenuo ranih devedesetih prošlog stoljeća, i vodio u kritičnom razdoblju uspostave i obrane nove hrvatske države, i očuvanja vitalnih vrijednosti i interesa njene akademske i istraživačke zajednice. 

Što reći o borbi za svoju državu i svoj narod u vremenu najvećih pogibelji u kojem nam se znalo činiti kako i najviše što možemo dati neće biti dovoljno? Kad je riječ o Slavenu Barišiću njegovi su brojni ključni doprinosi međutim bili itekako dovoljni. Dovoljni su bili stoga što je znao sagorijevati mudro, raditi samozatajno, ne bojati se teškoća, suočavati se s rizicima. Ne mogu biti izravnim kroničarom njegovog djelovanja na dužnostima savjetnika prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i na čelu Vojno-tehničkog savjeta, jer je tada svatko od nas brinuo kako što bolje ispuniti svoje obveze. Ipak, brojni susreti i razgovori vezani uz to vrijeme ostavljaju dojam njegove čvrstoće i hrabrosti, mudrosti i, kada je trebalo, nepopustljivosti. Ponajviše ostaje sjećanje na čovjeka koji u ispunjavanju i najzahtjevnijih zadaća nije brinuo o neugodama i neprijateljima koje se tako može steći, i koji je znao stoički prihvatiti čak i životne ugroze, kako je na najbolji način pokazao one nenadano opasne i nikada razjašnjene 2006. godine. 

Dugačka je lista važnih i nezaobilaznih činjenica iz njegova života, priznanja i počasti koje je doživio, impresivna je lista njegovih radova, jednako impresivni su popratni scijentometrijski pokazatelji. Sve je to dobro poznato. Njegova su mjerila pak bila u mnogome drugačija. Dubina spoznaje, odvažnost suočavanja sa znanstvenim nepoznanicama i izazovima koliko god neizvjesni bili ishodi, kritičnost prema sebi i prema drugima prije bilo kakvih standardnih konvencija, nit je koje smo se zajedno s njim nastojali držati. Ukratko, intelektualno i akademsko poštenje i ustrajnost, kao preduvjet bilo kakvog drugog angažmana. Držao se toga u svim okolnostima kroz koje je prolazio, i kroz koje smo mi s njim prolazili. Posebno od njih nije odustajao u svojim političkim, upravljačkim i ekspertnim angažmanima. Gdje god da je bio, uvijek je ostajao znanstvenik s kritičkim nervom, spreman na tolerantnu polemiku s onima koji misle drugačije, i jednako tako na stalno preispitivanje i sebe i onih s kojima se slagao. 

Autoru ovih redova teško je ocijeniti kojoj je kategoriji češće pripadao, ali mu nije teško prepoznati sve ono bogatstvo koje mu je kroz sve protekle godine darivao Slaven Barišić, učitelj i prijatelj, počevši od davne 1971. kada je, pet godina stariji od njega, odlučio biti njegovim mentorom. Ustrajući svih tih godina na vlastitoj samobitnosti, i nama je pomagao u traganju za našima. Na nama je bilo da ih nađemo.

Njegova je pak samobitnost uvijek bila jasna i prepoznatljiva. Nemjerljivo odan svojoj domovini i svom narodu, istodobno jednako duboko posvećen znanstvenoj misli i njenoj kozmopolitskoj svrsi. Čvrst i nedjeljiv cijeli svoj život. 

6. travnja 2015.
Aleksa Bjeliš